Afrika 19. veka.
Beli kolonista drži govor na skupu pred gomilom crnaca u nekom domorodačkom selu duboko u afričkoj nedodjiji.
- Ukoliko nam dozvolite eksploataciju drveta, mi ćemo vam sagraditi puteve, mnogo puteva!
- Tambaaaa! Tambaaa! – uglas će crnci.
- Mi ćemo vam sagraditi vrtiće, škole, univerzitete, ukoliko nam dozvolite eksploataciju zlata i srebra!
- Tambaaaa! Tambaaa! Tambaaa! – opet će uglas crnci.
- Mi ćemo, isto tako, da vam sagradimo mnogo novih škola, stambenih zgrada, sportskih terena, kulturnih institucija, itd., ukoliko nam dozvolite eksploataciju dijamanata!
- Tambaaaa! Tambaaa! Tambaaaaaa! – ponovo će uglas svi crnci.
Govornik sidje sa bine i krene u žbunje da se olakša. Odlično! – razmišlja otkopčavajući šlic – Ovde smo završili posao, biće para!
Naidje slučajno tuda neki crnac, baci pogled na belca-pišača, pa će onako uzgred: Koliki čovek, a kolicka tamba.
Ulazi tip u restoran, kad ima šta da vidi - medo svira na klaviru. Priđe on najbližem čoveku i pita ga:
- "Da ne znaš bogati, zašto medo svira na klaviru?"
- "Nemam pojma, ali idi i pitaj kelnera, možda on zna."
Ode on do kelnera:
- "Da ne znaš bogati, zašto medo svira na klaviru?"
- "Nemam pojma, ali idi i pitaj šefa sale, možda on zna."
I ode ovaj do šefa sale:
- "Da ne znaš bogati, zašto medo svira na klaviru?"
- "Nemam pojma, ali idi i pitaj onog cigu što sedi tamo sa harmonikom, možda on zna."
I ode ovaj do cige:
- "Da ne znaš, Boga ti, zašto medo svira na klaviru?"
A ciga će:
- "Kako da ne kume," i uzme harmoniku i zapeva:
- "Zaštooooo medoooooo sviraaaa naaaa klaviiiruuuuu..."